Najvažniji izvori prava:

• Ugovor o radu - jer bez njega nema radnog odnosa - bez obzira da li je ili nije sklopljen u pisanom obliku,
• Zakon o radu - jer se njime na opći način reguliraju praktički sva prava u radnim odnosima.

Neobavezni, ali važni i česti izvori prava:

• Kolektivni ugovor - kao iznimno važni i vrlo česti, ali neobavezni izvor prava, kojim se reguliraju prava radnika (plaće, druga materijalna prava, godišnji odmori i dr.).
• Pravilnik o radu - obavezan samo za poslodavca koji zapošljava više od 20 zaposlenih, i to za ono što nije riješeno kolektivnim ugovorom.

Primjena najpovoljnijeg prava za radnika

U radnim odnosima primijenjuje se onaj izvor prava koji je za radnika najpovoljniji, osim iznimno kada je drukčije izričito propisano Zakonom o radu ili posebnim zakonom.

Dakle, ako je neko pravo različito riješeno Zakonom o radu, drugim zakonom, ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili sporazumom između poslodavca i radničkog vijeća, primijenjuje se ono što je za radnika najpovoljnije, osim ako Zakonom o radu, ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

Ugovorom o radu, pravilnikom o radu, kolektivnim ugovorom, sporazumom između radničkog vijeća i poslodavca, moguće je ugovarati samo prava koja su povoljnija za zaposlenike u odnosu na Zakon o radu.

Iznimka je dopuštena samo ako Zakon o radu to izrijekom propisuje, ali to su rijetke iznimke. Tako Zakon o radu u članku 10. određuje da se ugovor o radu na određeno vrijeme ne smije sklapati na razdoblje dulje od 3 godine, ali u istom članku u stavku 4. upućuje da se kolektivnim ugovorom može ugovoriti sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme i dulje od tri godine, što je za radnika nepovoljnije.