Taj novi val hrvatskih gastarbajtera – a moglo bi ih se u iduće dvije godine nakupiti i više od 70.000 – neminovno budi sjećanja na sve prijašnje gastarbajterske valove, u sklopu kojih su još od druge polovine '60-ih, na privremeni rad u inozemstvo odlazili deseci tisuća ekonomskih emigranata iz Hrvatske.

Tadašnje jugoslavenske i hrvatske vlasti su te visoke valove iseljavanja radi zapošljavanja u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Francuskoj, Belgiji i Italiji tumačili slobodom kretanja, prema kojoj se doista razlikovala samoupravna SFRJ od real-socijalističkog SSSR-a i svih njegovih satelita u istočnoj Europi, ali i kvalitetom obrazovanja većine ovdašnje radne snage, što je bolji život odlučila tražiti širom Zapadne Europe, a ne samo na njemačkim bauštelama.

No, jedan dio ovdašnje oporbe je i prije 40 godina nastojao dokazati da je tako velik broj naših ljudi na privremenom radu u inozemstvu svjedok sloma socijalizma, a drugi dio ondašnje oporbe da je i to iseljavanje još dokaz više, kako je SFRJ tamnica za sve njezine narode i narodnosti, a osobito za Hrvate.

Dakako, deviznim doznakama tadašnjih gastarbajtera radovale su se ne samo njihove obitelji, nego i državne financije, kao i bankari i lokalni političari. Novi val hrvatskih gastarbajtera najvjerojatnije će se tumačiti u sličnom okviru: i kao dokaz više o uspješnosti hrvatskog puta u EU, i kao završni dokaz potpunog hrvatskog fijaska na tom istom, sizifovskom putu.

Prvi su gastarbajteri – prisjetimo se – u Njemačku počeli stizati već od 1955. , i to s talijanskog juga, na temelju međudržavnog sporazuma, a od '60-ih su im se priključivale sirotinjske mase iz Portugala, Španjolske, Grčke, Turske i Jugoslavije.

Za gastarbajtere se većina radnih mjesta otvarala u graditeljstvu, komunalnim službama i u radno najtežim industrijama: većina tih prvih gastarbajtera živjela je u naseljima baraka, gotovo izolirana od većine njemačkih građanskih ustanova.

No, za visokoobrazovane stručnjake, Zapadna je Europa bila otvoreno društvo, koje je u svoj korpus brzopotezno integriralo na tisuće liječnika, inženjera i znanstvenika, obrazovanih na europskom jugu i istoku.

Od 1. svibnja ove godine prestaju važiti ograničenja, koja su i Njemačka i Austrija bile uvele za radnu snagu iz deset članica što su se u Uniju priključile 1. svibnja 2004. Prema prvim procjenama, samo iz Poljske će se u Njemačku, u iduće dvije-tri godine, preseliti blizu 300.000 radnika.

Prema najnovijem predviđanju austrijskog ministra rada, Rudolfa Hundstorfera, u iduće dvije godine Austrija očekuje dolazak 50.000 gastarbajtera iz istočne Europe, među kojima bi moglo biti blizu sedam tisuća njih iz Hrvatske.

Njemačka je dosad »usisala« korpus doseljenika sa svih strana Europe i svijeta, unutar kojeg visokoobrazovani imaju udjel manji od deset posto. Istodobno je 55 posto useljenika u Ameriku visoko obrazovano, dok je unazad deset godina u Australiji takvih 85, a u Kanadi čak 90 posto!

Zato i njemačka vlast priprema nove privlačne mjere za visokoobrazovane kandidate iz istočne Europe. Stoga – ako Hrvatska ne uđe u EU ni 2012., ili niti 2014., ili nikad – njezina tehnička inteligencija, ako ne izgubi korak s konkurentima iz globaliziranog svijeta, može računati da je radna mjesta čekaju bar negdje u Njemačkoj, ako ne u prezaduženoj, rasprodanoj i kronično kriznoj Hrvatskoj.

Izvor:Novi List